Prof.dr.sc., monsinjor Franjo Topić: “Mikuliću pripada iznimno mjesto u hrvatskoj i bh. institucionalnoj memoriji”

Recenzija prof. dr.sc. Franje Topića knjige  MIle Lasića “U sjenci Branka Mikulića”:

                         Branku Mikuliću pripada iznimno mjesto u hrvatskoj  i bosansko-                             hercegovačkoj institucionalnoj memoriji

Nisam mogao ni sanjati da ću u svojstvu predsjednika HKD Napredak biti zamoljen da pomognem sačuvati u „Napretkovoj institucionalnoj memoriji“ sjećanje na pokojnoga Branka Mikulića, najvišeg bosansko-hercegovačkog i jugoslavenskog komunističkog funkcionera u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća. A upravo me za takvo što zamolio bivši Mikulićev šef kabineta i savjetnik dr. sc. Mile Lasić, autor nevelikog rukopisa po obimu s naslovom „U sjenci Branka Mikulića“, kako bi se sačuvao od zaborava nekadašnji najmoćniji čovjek u BiH i u Jugoslaviji, te možda i najveći „politički um“ kojega je rodila majka Hrvatica iz Bosne i Hercegovine, kako o Mikuliću govori dr. Lasić.

Dr. Lasić i ne krije da je vrlo sentimentalno raspoložen prema ovomu čovjeku čiji su se preci preselili početkom 20. stoljeća iz hercegovačkog krša (Potkraj, općina Široki Brijeg) u pitomiju bugojansku kotlinu (Uskoplje, Gornji Vakuf), kako bi u konačnici i bio oformljen kao ontološki Bosanac i Hercegovac.

Ne isključujem da je nekadašnji Mikulićev šef kabineta na ovu zamolbu bio potaknut nemilim događanjima u Arhivu BiH, u kojem je tijekom nasilnih prosvjeda u veljači 2014. izgorjela vrijedna dokumentacija vezana za bosansko-hercegovačku recentnu povijest, uključivo i legat Branka Mikulića. Vrlo je moguće da se profesor Lasić vodio i strahovanjem da bi sve naše zajedničke institucije kulture mogle biti izgubljene uslijed totalne nebrige o onomu što nam je zajedničko, te da se ono najvrjednije mora očuvati u nacionalnim institucionalnim memorijama kako bi bilo spašeno i za zajedničku bosansko-hercegovačku institucionalnu memoriju. Ne isključujem ni da su autora rukopisa „U sjenci Branka Mikulića“ na ovu zamolbu potakle i one institucije, ili političke stranke u BiH u kojima je Mikulić radio i u njima ostavio dubokoga pozitivnog traga, ali ga se one danas ne znaju prisjetiti kako bi trebalo.

Ima nešto istinito u tvrdnjama dr. Lasića da Branko Mikulić nije bio bilo tko u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine (i SFRJ), da su XIV. ZOI Sarajevo ‘84., ako već ništa drugo, bile naš „let u Nebo“ i od enormne važnosti čak i za potonje međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kad je SFRJ završila već u disolucijii barbarizmu. Dakako, Branko Mikulić je bio u neku ruku ideološko-politički omeđen ideologijom i politikom koju je i sukreirao i provodio. Onom komunističkom, dakako. Pa ipak, u činjenici da nije bio manje Hrvat, te Bosanac i Hercegovac zbog toga što nije bio samo jedno od svega toga, ili što je k tomu bio istodobno i Jugoslaven, dok se to moglo biti, kriju se i prijeko potrebne mudrosti za naše vrijeme, jer i u njemu trebamo filozofiju i praksu višestrukih identiteta kako bismo nadišli stanje „zamrznuta konflikta“ i okončali stanje ni rata ni mira u BiH, te se zaputili odlučnije i bespovratno k Europskoj uniji. U krajnjem, zbog toga, tih i takvih poruka Lasićeva rukopisa o Branku Mikuliću HKD Napredak se i odlučio da Lasićeve subjektivne refleksije postanu i „Napretkova institucionalna memorija“, kako bi jednog dana bila i memorijom svih koji u Bosni i Hercegovini žive i budu živjeli…

U početku mi je, priznajem, Lasićeva zamolba da HKD Napredak tiska nekoliko njegovih već objavljenih rukopisa u knjigama, zbornicima, listovima i portalima, okupljenih sada u knjizi pod naslovom „U sjenci Branka Mikulića“, djelovala bizarno. Ne na posljednjem mjestu i zbog toga što se u vrijeme tzv. komunističke vladavine (1945.-1989.), pa i u vrijeme Mikulićeve političke dominacije u BiH tijekom skoro dva desetljeća (1967.-1986.) radilo nerijetko o teškomu suodnošenju tzv. komunističkih vlasti i Katoličke Crkve u BiH. Ne želeći se ovdje detaljnije doticati teških stradanja Bosne Srebrene ili Hercegovačke provincije u ratu i poraću i u fizičkomu i materijalnomu pogledu, ili imovinskih prijepora koji još traju, usuđujem se kazati kako je u Mikulićevo vrijeme taj bremeniti odnos postajao podnošljiviji, te međusobno suodnošenje civiliziranije.

U svakom slučaju, objavljujući Lasićevo svjedočenje iz sjenke, iz neposredne blizine pokojnog Mikulića u prijelomnim momentima naše novije povijesti, želimo omogućiti šira i dublja sagledavanja iščezloga vremena koje povezujemo s Mikulićevim imenom. Ovaj proslov bi trebao, dakle, dobonamjernim čitateljima olakšati razumijevanje motiva zbog kojih se HKD Napredak upustilo u tzv. institucionalizaciju memorije glede bivšega komunističkoga prvaka Branka Mikulića, radilo se ili ne o „najvećem bosansko-hercegovačkom političaru svih vremena“, kako je Branka Mikulića nazvala „Slobodna Bosna“. Pa ako se i radi o posve pristranom svjedočenju nekadašnjeg Mikulićeva prvog suradnika dr. Mile Lasića, kada tvrdi da smo živjeli u „Periklovu dobu“ upravo u vrijeme Branka Mikulića, Lasićev rukopis „U sjenci Branka Mikulića“ ispunjava temeljnu ambiciju: skrenuti pažnju na zaboravljene ideje, ljude, te usporediti ih s onim što je bilo prije njih i što je uslijedilo poslije njih. Tako jedino možemo i stići do objektiviziranih ocjena o bosansko-hercegovačkim tranzicijama i ne/uspješnim modernizacijama u prošlosti i danas…

I na samom kraju, nisam osobno bliže upoznao Branka Mikulića dok je bio na vlasti, nego tek tijekom užasnih ratnih nedaća u opkoljenom gradu, koji je nepunu deceniju ranije postao „olimpijskim gradom“, čemu je nemjerljivi pečat udario upravo Branko Mikulić u svojstvu predsjednika Organizacijskog komiteta XIV. ZOI Sarajevo ‘84., o čemu, između ostaloga, svjedoči iz prve ruke njegov tadašnji šef kabineta dr. Mile Lasić. Ali, poznavao sam i uvažavao dugi niz godinama njegovu kćerku Planinku, sjajnu intelektualku i umjetnicu, koja je za svoga kratkog života neko vrijeme vrijedno radila i za HKD Napredak. Ni Planinka, ni Brankov i Rajkin sin Rodoljub nisu više među živima.

Skoro svi sarajevski Mikulići su umrli a njihovi rijetki potomci ne žive na žalost uvijek u najsretnijim prilikama ni u BiH ni u Hrvatskoj. Utoliko je i ovaj moj proslov ujedno i hommage sarajevskim Mikulićima, kao što su to uostalom i zapamćenja dr. Lasića izložena u ovoj knjizi …

Sarajevo, 28. listopada 2014. godine                                                             Prof.dr.sc. Franjo Topić