Dragan Markovina: “Autentično svjedočanstvo jednog doba”

Recenzija knjige Mile Lasića “Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja”

Autentično svjedočanstvo jednog doba

Treba odmah reći kako je Mile Lasić napisao važnu i potrebnu knjigu, koja će se, u to ne treba posebno sumnjati, uglavnom zaobilaziti i ostati temeljito nepročitana. No to naravno ne znači kako nije trebala biti napisana. Štoviše, čitajući ovaj tekst suočavamo se s autentičnim svjedočanstvom jednog doba, koje je u stilskom i sadržajnom smislu, istovremeno i znanstveni i esejistički i prozni rukopis. Bez ijedne od navedenih komponenti knjiga bi izgubila na svojoj izvornosti i uvjerljivosti. Zašto sve ovo pišemo? Iz jednostavnog razloga jer će čitanje ove knjige svakom čitatelju, bilo da je riječ o suvremenicima koji su izravno svjedočili promatranim događajima, ili da se pak radi o čitateljima koji će u nekoj bližoj i daljoj budućnosti proučavati ovo doba na kraju jednog i početku drugog stoljeća, u znatnoj mjeri olakšati uvid u događaje i društvene procese. Pri tome, treba napomenuti kako Lasić ne piše suhoparnim znanstvenim stilom, ali ga i ne preskače, ubacujući u potpuno neočekivanim momentima, intimistične rečenice proznog tipa. Održavajući na taj način tekst živim i zaokupljajući pažnju čitatelja.

Osobno se naravno ne slažem s nekim izrečenim autorovim stavovima u knjizi, no ono što mu se ne može osporiti je činjenica kako svakoj situaciji pokušava pristupiti uravnoteženo. Ne čineći nikad takvu pogrešku, u kojoj bi relativizirao očigledno ili donosio neke moralno dubiozne sudove. Lasić to ne čini otvoreno i bez zadrške, što bi možda bio stil kojeg bi više pozdravio, no unatoč tome, uvijek iznese ono što mora biti iznijeto. Na taj način ova knjiga doista vjerno reprezentira proklamirano nastojanje za uspostavljanjem dijaloga i aktivno nastoji nadići kulturu selektivnog sjećanja.
Lasićeva knjiga ‘Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja’ ne koristi teoretsku podlogu kulture sjećanja, osim na par mjesta, ali je više nego očito kako autor tu teoriju ima u malom prstu i njom se koristi u ispisivanju izloženih tekstova. Bez obzira što je knjiga koncipirana od niza već objavljenih tekstova, djelomično dopunjenih za potrebe ovog izdanja, ovako posloženi oni doista djeluju kao smislena cjelina. Izuzmemo li četvrto poglavlje, logično nazvano ‘Apendix’ te završna dva teksta koja su dodana umjesto pogovora, a koji doista djeluju kao pridodane cjeline, vidit ćemo da se knjiga sastoji od tri nosiva poglavlja. Prvo, nazvano ‘Umjesto proslova’ i treće, ujedno i najsnažnije poglavlje knjige, ‘Prilozi razumijevanju krivnje i viktimo-transgresije’ okrenuti su lokalnom, hercegovačkom i bosanskohercegovačkoj prostoru i temama, dok se drugo poglavlje ‘Kako se i čega sjećamo’ bavi širim, jugoslavenskim kontekstom i razumijevanjem tog problema u svijetu diplomacije.

Kao što smo već na početku naglasili, knjiga nam s jedne strane nudi uvid čovjeka koji je profesionalno svjedočio turbulentnim događajima na razmeđu dvaju stoljeća, a koji posjeduje dovoljan politološki aparat da te događaje suvislo objasni. No istovremeno nam nudi i osobno viđenje čovjeka koji prilično teško proživljava drame koje mu se događaju, kako na osobnom, tako i na društvenom planu.

Tekstovi ispisani bratu i ocu u čast u prvom poglavlju, predstavljaju istovremeno i snažnu sociološko-historiografsku analizu zapadnohercegovačkog društvenog konteksta, ali i duboko osobnu priču do koje je Lasiću iznimno stalo. Drugo poglavlje donosi nam analizu društvene stvarnosti Srbije, problematizira odnos Vatikana i nacističkog režima, nudi uvid u odnos njemačke javnosti i politike prema raspadu Jugoslavije, iznosi posebno zanimljiv Handkeov slučaj i njegove simpatije prema politici Srbije u ratovima. No najsnažnije momente poglavlja predstavlja tekst o Branku Mikuliću i esejistički zapis iz Berlina. Kad je riječ o redovima posvećenim Branku Mikuliću, njihova važnost ne iscrpljuje se samo u činjenici da se na ovaj način ta ključna figura suvremene bosanskohercegovačke povijesti vraća u javni prostor i primjereno valorizira, nego i u iznimno dirljivom dijelu teksta posvećenom njegovoj nakani da umre u Sarajevu i da mu budu objavljena knjiga, svojevrsni politički testament.

S druge pak strane, tekst posvećen berlinskim razgovorima s Borom Ćosićem i Berlinu općenito, prikazuju Lasića kao ozbiljnog europskog intelektualca, koji je posve uronjen u moralne dileme jugoslavenskog, ali i europskog prostora. Kao i u njegovu kulturnu baštinu. Rečenice posvećene pitanjima progona berlinskih Židova, napuštenim građanskim vilama i mjestima sjećanja u samom gradu, mogu se smjestiti u sam vrh esejistike kompletnog europskog intelektualnog prostora. Lasić tako piše: “Početak je srpnja, sparno je već u rano nedjeljno jutro. Zagrobnu tišinu remeti ptičji pjev iz obližnjih zelenih krošnji i jedva čujan glas na engleskom jeziku, koji pokušava mladomu muškarcu i ženi, obučenim u šorc i majicu, s naočalama na glavi i turističkim torbama na ramenima, približiti tragediju i zločin od prije više od pola stoljeća. Vijenac uveloga cvijeća i gomila poluizgorjelih svijeća leže bezživotno ispod spomen ploče na berlinskom „kolodvoru smrti“, samljeveni sinošnjim prolomom oblaka nad Berlinom.Na beskrajnom nizu malenih metalnih pločica, s obje strane kolosijeka, kojim već pola stoljeća ne prometuju ni roba ni ljudi, uklesan je identičan tekst, s promjenljivim brojevima, koji obaviještava znatiželjnike koliko je kojeg dana, mjeseca i godine s ovog mjesta odvedeno „berlinskih židovskih sugrađana“ na njihovu posljednju vožnju u (ne)izvjesnost, u „Nigdjevo“. Jedan dan 30, govori prva ploča, drugi dan 50, priča druga, a ovoga je dana, kaže treća, čitavih 100, dok je četvrta posve ponosna na njenih 130 „putnika“…”

Treće i svakako najsnažnije poglavlje problematizira bolne i aktualne teme odnosa prema kulturi sjećanja na, u prvom redu prostoru Hercegovine, ali i Bosne. Lasić kao da je odlučio definitivno otvoriti sva traumatična pitanja i odati počast svima onima koji su je zaslužili. Ne ustručavajući se pri tom iznijeti i one stvari, u kojima se sa promatranim ljudima razilazio. Takav pristup je na najbolji mogući način prikazan u tekstu o Bogiću Bogićeviću, još jednoj od ključnih figura političkog života Bosne i Hercegovine, kojoj se smiješi sudbina Branka Mikulića. Što autor nije posebno naznačio u tekstu, unatoč tome da se takav rasplet izvjesno da naslutiti.

Još važnijim se čini problematiziranje pitanja sarajevskih Srba, koje je poduzeo putem zapisa o pjesniku Stevanu Tontiću, ali i naglašavanje važnosti knjige Ivana Šarca o sjećanju na 1941. godinu u Hercegovini. Lasić se u knjizi osvrnuo i na konferenciju o prokletstvu selektivnog sjećanja, održanoj krajem 2014. u Mostaru, kojoj je bio jedan od organizatora. Taj tekst čini se posebno zanimljivim, s obzirom da se putem problema i otkazivanja na koje je u pripremi konferencije nailazio, ali i s obzirom na činjenicu da se ona ipak ipak održala, okupivši ljude raznih profila i studente obaju mostarskih sveučilišta, iz prve ruke svjedoči o kompleksnosti pronalaženja puta do dijaloga.

Kao što je već u nekoliko navrata spomenuto, Lasić doista pokušava biti čovjek dijaloga, koji nastupa diplomatski, no ipak kaže ono što je stvarno važno. Ostavio nam je tako dirljiv zapis o Adnanu Badžaku i staroj radnji u mostarskom Kujundžiluku: “U omalenoj radnji u Kujundžiluku, na broju devet, drži na počasnomu, vidnomu mjestu bakrorez s motivima Starog mosta, što je uobičajeno, te ukomponirane u bakrorez siluete mostarskih džamija, katoličkih i pravoslavnih crkava, što i nije (više) baš uobičajeno.Nije za prodaju, veli Adnan, ovaj bakrorez nema cijenu. Ime mu je “Sjećanje na Mostar”.

Teško je u konačnici išta pridodati autorovim riječima: “Pitam se, pak, zar se ne bi ovaj pristup morao primijeniti i na stradanje ljudi u Mostaru, i drugdje, bez obzira na vjeru i naciju, i bez obzira od čijeg metka ili granate su poginuli. Pa, potom, otvorenih očiju početi pošteno govoriti o barbarizmu u kojem se učestvovalo, u kojem su stradavale i ćuprije i manastiri, i crkve i džamije, i ljudi, zatvoreni u mostarski kotao, ojađeni do u nebo zbog nepravde koja im je nanijeta. To što bi u poštenom govoru o mostarskom stradanju najgore prošli ovaj put hercegovački Hrvati, gore čak i od Srba, jer su oko Mostara dovršavali ono što su započeli JNA i rezervisti, manje je važno od toga da se imenom i prezimenom utvrde i žrtve i njihove ubojice. Tako bi se nekako moralo slično govoriti i o Muzeju revolucije u Jablanici, koncentracijskom logoru za Hrvate u prošlomu ratu, da ne govorimo o Trusini, Uzdolu i Grabovici”.

Pridodamo li ovome činjenicu da je kroz dekonstrukciju političkog djelovanja Jadranka Prlića, Lasić napravio uistinu važnu stvar za obračun s nečistom savješću i lošim politikama od strane dobrog dijela hercegovačkog društva, možemo zaključiti kako ova knjiga nikome neće odmoći, a mnogima bi mogla pomoći, u izgradnji drukčijeg društva i premošćavanju nekih ponora.

Bez obzira na činjenicu što su mi ocjene nekih ljudi s kojima Lasić polemizira u ovoj knjizi, bliže od njegovih ocjena, te unatoč tome što ne dijelimo isto viđenje ovogodišnje proslave 14. februara, dana oslobođenja Mostara od fašizma, smatram da je Mile Lasić objavio važnu knjigu. Tekst je to koji poziva na dijalog, koji ne bježi od traumatičnih pitanja i koji pokušava svemu pristupiti u skladu s boljim akademskim običajima. Važnost ove knjige dodatno je potencirana i činjenicom da je riječ o jednom od rijetkih pokušaja multiperspektivnog pristupa mjestima sjećanja i prijelomnim političkim događajima, što je u ovako razlomljenom intelektualnom, znanstvenom i društvenom prostoru, više nego dobra preporuka da ju se uvrsti u obavezno štivo za razumijevanje društvenih procesa. U nadi da će tekst ove knjige potaknuti kulturu dijaloga i kakvo-takvo zbližavanje fragmentiranog bosanskohercegovačkog društva, prepuštamo ga čitateljima na ocjenu i proučavanje.

dr.sc. Dragan Markovina