Hannah Arendt: “Banalnost zla” iliti “smisao politike je sloboda”

Hannah Arendt, “prvosvećenica” dekonstrukcije totalitarizma :

“Banalnost zla” iliti “smisao politike je sloboda”!

(“Denktagebuch 1950-1973”, Piper Verlag, München/Zürich 2002,  2 B., str. 1231)

 

Rođena je 1906. godine u Hannoveru, djetinjstvo je provela u Königsbergu (današnjem Kalinjingradu), nakon mature upisuje studij teologije na Univerzitetu u Marburgu, gdje biva opčinjena Heideggerom, potom iz poznatih prozaičnih razloga napušta Njemačku 1933. godine, prvo bijegom u Francusku a potom, 1940. godine, u SAD.

Temeljno njemačko filozofsko obrazovanje i njezino židovsko podrijetlo su odredili i njezinu sudbinu. Odmah nakon napuštanja Hitlerove Njemačke pomaže cioniste, analizira ogavnu antisemitsku propagandu, govori u ime nepostojeće „židovske armije“, nada se da će poslije rata Židovi i Arapi moći živjeti zajedno.

Godine 1951. postaje američka državljanka i pojavljuje se njezino kapitalno djelo „Elementi i podrijetlo totalitarne vladavine“, dopunjeno sedam godina poslije s dva poglavlja, u svijetlu tragičnih mađarskih iskustava.

Potom biva i angažirani publicista, urednik brojnih časopisa, profesor u Chicagu i u New Yorku, gdje je i umrla 1975. godine.

Njezin život je obilježen „pronalazačkim duhom“ i ljubavima i prijateljstvima, kažu njezini biografi. Tako bi u par rijeći i rečenica mogao glasiti životopis jedne neobične žene koja je u međuvremenu postala sinonimom istraživanja totalitarizma i jedna od najvažnijih filozofa i političkih teoretičara prošloga stoljeća.

O njoj se, maltene, sve zna, njezine brojne knjige i rasprave se iščitavaju i studiraju među akademskim svijetom, i u Europi i u Americi, njoj su posvećeni dijelovi Library of Congress u Washingtonu, gdje se i čuvaju njezini manuskripti, pod njezinim imenom se vodi i Institut za istraživanje totalitarizma u Dresdenu. U međuvremenu je ustanovljena i nagrada s njezinim imenom, čiji je moto – „smisao politike je sloboda“!

*****

Vec desetljećima se o Hannah Arendt objavljuje godisnje u prosjeku desetak monografija, pa, ipak, tek s pojavom njezinog „Dnevnika mišljenja“ („Denktagebuch 1950-1973“; Piper Verlag, München/Zürich 2002, 2 toma, 1231 strana), neobične knjige u neobičnoj formi, namijenjene knjiškim i filozofskim sladokuscima, dodatno je otvoren prozorčić u „intelektualnu intimu“ Hannah Arendt.

Tko, pak, u dva svezka sa vise od 1.200 stranica bude trazio uobičajen dnevnik grdno će se razočarati. Jer, u ovim se knjigama radi o očajničkom naporu jedne intelektualke da u vremenima nakon sloma tradicija pronađe primjeren način mišljenja i pisanja, objašnjavaju primjerice Ursula Ludz i Ingeborg Nordmann, prieđivačice i izdavačice, vrsne poznavateljice sveukupnog djela Hannah Arendt. Njihov je pogovor ustvari svojevrsna „knjiga u knjizi“, kojega se, također, treba uzeti s respektom.

„Dnevnik mišljenja“ Hananh Arendt ne nosi čak niti precizne datume kada su nastajali pojedini zapisi. Ukupno 28 zabilješki, datirani samo mjesecom kada su nastajale, u periodu između 1950. i 1970. (1973.) godine, te k tomu jedna “svaštara” u kojoj ima i poezije i filozofije, i muke i radosti, i boli i ljepote.

„Dnevnik mišljenja“ je ustvari posve odgovarajući naslov za „mjesečne izvještaje“ Hannah Arendt, u kojima pokušava „u prostoru osamljenosti“ razmišljati o velikim metafizičkim i svjetovnim temama, ali u prvom redu kako misliti „bezvremensko misleće Ich, jer „za iskustvo mišljenja ne postoji vrijeme“.

Drugim riječima, upravo poznavatelji kultnih knjiga Hannah Arendt („Elementi i podrijetlo totalitarne vladavine“, „O revoluciji“, „Vita activa ili o djelatnom životu“, “Rahel Varnhagen – život jedne židovske žene”, „Eichmann u Jerusalemu – Izvještaj o banalnosti zla“, „O životu duha“, ili njezinih brojnih angažiranih političkih tekstova ) mogli bi biti prijatno iznenađeni, to jest “doći po svoje”. Jer, u “Denktagebuchu” se samo na osobniji i « usamljeniji način » govori o tomu – kako nakon užasnih katastrofa u 20. stoljeću politički misliti i djelati?

I ovdje se, dakako, nudi zaključak da samo „djelatnost mišljenja“, to jest da se samo putem „djelatnog mišljenja“ može izbjeći zlo, ili se makar od njega uzdržati.

U „mjesečnim dnevnicima“ Hannah Arendt pažljivi čitatelj otkrit će, između ostalog, i s kim i kako ona vodi komunikacija, tko su „partneri“ Hannah Arendt, iz prošlosti, od Platona i Aristotela, preko Cicerona i kasnije Montesquiea, do Kanta i Hegela, Marxa i Nietzschea…

Neće ostati skriveni ni njezini komplicirani ljudski i filozofski odnosi s Martinom Heideggerom (njezinim „alter ego“), ili Karlom Jaspersom, s kojim je imala također višedecenijski i stručni i ljudski odnos i prepisku (o čemu i svjedoči knjiga H.A., K.J. „Briefwechsel 1926 –1969“).

Uzgred kazano, Hannah Arendt se u „Dnevniku mišljenja“ ne bavi njihovim ljubavnim odnosom u nastavcima, nego atraktivnošću Heideggerova mišljenja, koje ona vidi baš u napuštenosti, pa se često mogu naći i rečenice poput „Ovo je greška Sein und Zeit“ (Heidegegroba glavnog djela), ili „Heidegger nema pravo“.

A što se Jaspersa tiče, Hannah Arendt se često pita: „Postoji li mišljenje koje nije tiransko?“. Za odgovorom na to pitanje je njezin prijatelj filoozof- psihoanalitičar tragao cijeli život.

O ljubavnim odnosima Hananh Arendt s njezinim mentorima, ljubavnicima, prijateljima – Heidegerom, Jaspersom (i Blücherom) napisane su mnoge studije, i u njima je najlošije prošao njezin oficijelni muž Heinrich Blücher. No, “Dnevnik mišljenja” se završava upravo s bilješkom od 25. studenoga 1970. godine o smrti Heinricha Blüchera, nekadašnjeg člana „Spartacusa“ Rose Luxemburg, kojeg je do smrti bio glas da je “neobrazovan i komunista”. Poslije slijede pokušaji s još jednom sveskom pod nazivom “Bez Heinricha”, ali su unutra sadržani putopisi koji jedva da korespondiraju sa strukturom i sadržajem dotadašnjih “dnevnika mišljenja”.

*****

Ako „ljubav“ u uobičajenom značenju tog pojma i nije tema „mjesečnih dnevnika“ Hannah Arendt, stotine stranica se vrte u krugu pitanja usamljenosti, napuštenosti, refleksija o prijateljstvu ili braku, koji su ustvari u uskoj povezanosti s centralnim filozofskim temama Hannah Arendt, jer su stanovnici carstava demokracije upućeni na prijateljstvo, kako moćnici koji potrebuju prijatelje da im ukažu kada i gdje povrijeđuju principe, tako i svi drugi trebaju prijatelje da bi zajedno s njima kontrolirali da li se bitni principi poštuju ili ne.

U “Dnevniku mišljenja” mogu se naći snažni i inspirativni metafizički, poetski pasaži o ljubavi, koja je je zajedno s radom i mišljenjem ono što je ljudsko, veli Hannah Arendt, bez čega se ne može.

“Mi se razumijevamo uobičajeno” – piše Hannah Arendt – “samo u jednom „između“ , i to putem svijeta i uz njegovu pomoć. Ali, ako se razumijemo direktno, bez posrednovanja, bez obaziranja na ono zajedničko što leži među nama, mi ljubimo”! Ljubav sprži prosto ono „između“ i zato je ona ono „ljudsko“. Tko nikada nije doživio ovu silu i ne pripada živućima.

No, kada se ljubav institucionalizira i razumije samo kao osjećaj, pa kao u Americi svede na obitelj kao na “uniformu ljudsko-političke zajednice” – omogućava se s time čitavi đavolski spektakl, započet u “ljubavno-obiteljskim odnosima” i uzdignut u “perverziju političkih odnosa”.  Čuvena Nietzscheova rečenica “Pustinja raste” time dobija svoju definitivnu potvrdu. Drugim rijecima – “mi runiramo oaze”!

Apsurdno na prvi pogled izgleda i zarobljenost Hananh Arendt temama totalitarizma, s jedne, i njezina privatna privrženost jednom velikom umu, sklonom nacistima, ili pak drugomu – par excellence ljevičaru, ili i trećemu – ”neobrazovanom komunisti”.

No, upravo takav je bio njezin život. Između faze idiličnog djetinjstva u Kantovom Königsbergu, u kojem ne postoji “anti-semitistička sjećanja”, njezinih marburskih dana s Heideggerom, i egzila u Francuskoj i starosti u Americi protežu se “crvene niti” traganja za slobodom, odnosno razumijevanja korijena i uzroka totalitarizma.

Njezini poznati “nalazi” o “radikalizmu zla” iz kultne knjige o “totalitarnoj vladavini” su inače u prvi mah ocjenjeni “površnima”. Slično se dogodilo i s kontroverznim “Izvještajem iz Jerusalema…”, sa suđenja Eichmannu, u kojem je odslikan portret birokrate zločinca, da bi prosto genijalno umjesto “radikalizma zla” bila ponuđena slika “banalnosti zla”. Zlo je, danas znamo sa sigurnošću, i iz svojih iskustava, uvijek puka banalnost.

Hannah Arendt dugujemo zapravo čistu zahvalnost za spoznaju da je svaki totalitarizam zlo, bio nacionalni, fašistički i nacistički, ili tobož internacionalni, boljševički, posve je svejedno, jer je zlo u suštini puka banalnost, iza koje se i ne skriva ništa drugo do “banalna banalnost”!

Možda zato i mora da bude „smisao politike – sloboda”, kako glasi jedna od njezinih najvažnijih poruka. Isti bi trebao biti i smisao svakog intelektualnog angažmana!

Inače, ostajemo za sva vremena u začaranom krugu “totalitarne vladavine” i “banalnosti zla”!

Dorađeno u Mostaru, 19. travnja 2015. godine