Augustin Zonjić: Uvod u ljudska prava, Akulturacija, Opuzen, 2014.

P R O L E G O M E N A U FENOMELOGIJU LJUDSKIH PRAVA

(uz knjigu Zonjić, A., Uvod u ljudska prava, Akulturacija, Opuzen, 2014.)

 

***

P R O S L O V

u knjigu Augustina Zonjića “Uvod u ljudska prava”

 ***

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Ljudska prava u Antigoninom škripcu!

 

Jedni bi najradije zanemarili individualna ljudska prava, a drugi skupna, ma koliko bilo jasno svakomu tko se ozbiljnije bavi i jednima i drugima da potonja prozilaze iz prvih, da su i jedna i druga međusobno isprepletena i prožeta, te da bez poštivanja i jednih i drugih,cijela priča o pravnoj državi i pravnodržavnosti je samo prazna himera. Drugim riječima, jamstvo i zaštita individualnih prava (pravo na slobodu, pravo na jednakost, pravo na solidarnost i pravo na dobru vladavinu) uključuju i jamstvo i zaštitu i prava kolektiviteta, to jest skupna prava. A ako se toga nije svjesno, ili se nije voljno osigurati i jedna i druga u njihovoj dijalektičkoj uvjetovanosti i isprepletenosti, ostaje se u predmodernom, predpolitičkom dobu, bez ikakve šanse da se priključite krugu zemalja i kultura političke moderne, u kojemu se poštuju svi identiteti, ma koji bili, i u kojemu su osigurani elementi za funkcionalnu pravnu državu.

***

Svaki profesor ustavnog prava, politički filozof ili upućeni politolog morao bi, dakle, znati da odnos čovjeka i državne vlasti predstavlja kvintesenciju ustavnog prava, kako upozorava i profesor Zvonko Miljko sa Sveučilišta u Mostaru u njegovoj sjajnoj studiji Ustavno uređenje BiH (HSN, Zagreb, 2006.), te da su dvije klasične ustavne materije (lat. materie constitutionis) ljudska prava i slobode na jednoj, te ustrojstvo vlasti u državi na drugoj strani, samo dvije strane iste medalje. A ako su pravo i sloboda neotuđivi, ako ih se, kako kaže Hegel ”ne može ni kupiti ni prodati”, tada državni zakon ne smije štiti samo slobodu i pravo svakog građanina u odnosu prema drugom građaninu, nego isto tako mora štititi sve građane od države kao jamca zakonitosti, jer i država može i zakonima i drugim djelima povrijediti prava i slobode građana. Zakoni, pak, istovremeno i štite i ugrožavaju slobode i prava građana, pa je nužno usljed ovih antinomija, kako je ustvrdio i njemački profesor Otfried Hoeffe u studiji Politička pravednost (Politische Gerechtigkeit, Suhrkamp, 1989.) ”biti sposoban razlikovati i diferenciju ljudskih prava i temeljnih ljudskih prava, jer ljudska prava pripadaju sferi moralnosti, ili moralne svijesti (eng. common sense), dok su temeljna ljudska prava zapisana ustavna prava koja štite pojedinca od drugih pojedinaca i od samovolje države.”

A ako neka država putem svojih zakona ili političko-pravnih samovolja svojih političkih klasa griješi prema pojedincu (ili kolektivitetu), definitivno se radi o pretpolitičkom stanju u kojemu se ni na individulna, niti na skupna prava ne misli ozbiljno, ne poštuje ih se i ne štiti. U tom stanju djelatni pojedinac neminovno upada u tragičnu krivnju ili time što djelujući krši moralne imperative zajednice, kako upozorava i prof. Davor Rodin u Putevima u politologiju (Barbat, Zagreb, 2001.), ili time što krši pozitivne zakone zajednice, dapače, maksime vlastite savjesti. Moralni zakoni i državno pravo su oblici nepolitičkog obuzdavanja politike, tj. njezina kontroliranja moralnim i pravnim odredbama. “Tko pogrešno djeluje, kažnjava samog sebe”, objašnjava dalje prof. Rodin, pa ova izreka opisuje, zapravo, pretpolitičko stanje u kojem je pojedinac, poput Antigone, razapet između moralnih imperativa i zakona zajednice.

Sofokleova Antigona je, u Rodinovoj interpretaciji, samostalna i odlučna osoba, hrabra i ustrajna kod svojih odluka. Osjeća sestrinsku ljubav i zato ne sluša tuđe naredbe, u ovom slučaju vladara Kreonta, pa slijedi svoje srce. Time i tako, posve svjesna posljedica, srlja u propast, ali (p)ostaje pozitivan, tragičan lik vođen ljubavlju: “A ja samo za ljubav na ovaj dođoh svijet“ (Sofokle, Antigona). Dakle, ona je imala izbor slušati naredbu vladara Kreonta i biti bezosjećajna prema mrtvom bratu, ili brata sahraniti, kako joj je govorilo srce. Dakako, Antigona je samo još jedan lik putem kojega nam antički pisac pokušava sugerirati da je ljubav uvijek ispravna odluka i da je vrijedna i žrtvovanja. Tako je nekako i s ljudskim pravima. Biti blagorodan prema drugome, ma kojega identiteta bio, posebice ako je ”manjinac” bilo kojih boja, je imperativ i srca i (raz)uma. Otuda i važnost metafore “Antigonin škripac”…

***

Skupna prava su u ogromnoj nesrazmjeri u odnosu na individualna, po broju, ali ih je nužno razlikovati, jamčiti i poštovati jednako kao i individualna prava, pri čemu bi bilo krasno početi od aksioma kako su, zapravo, sva ljudska prava individualna (pripadaju svakom čovjeku), pa su to (ne)izravno i skupna prava, jer ne samo što proističu iz individualnih prava, nego su i njihov nerazdvojivi dio. Utoliko mi je ukazana čast ponudom biti pisac Proslova krasnom Uvodu u ljudska prava mladog kolege politologa Augustina Zonjića. Njemu su ove interaktivne relacije itekako poznate, pa kad se na njima i ne zadržava dovoljno da ih detaljnije objasni, jer ima posve drugu ambiciju – poći od pojma ljudskih prava, kako bi preko detaljnog opisa njihovih obilježja i uz zrelu re-interpretaciju teorijskih izvora i pristupa, ukazao i na temeljne razlike među njima (građanska, politička, kulturna…), te ih stručno klasificirao u četiri generacije, kako se u govoru o njima i podrazumijeva. Zonjić je učinio i dodatni napor da ukaže ne samo na njihovo stupnjevito rađanje, pa i univerzalno značenje, nego i na dodirujuće regionalne pristupe i interpretacije.

K tomu je Zonjićev Uvod u ljudska prava opremljen referentnom dokumentacijom (odgovarajućim deklaracijama) i re-interpretacijama, primjerice Povelje o temeljnim pravima EU. Svemu tomu se jedva ima nešto zamjeriti, samo se meni kao njegovom profesoru i „starom zakeralu“ učinilo potrebnim u Proslovu dodatno ukazati na međusobnu uvjetovanost i prožetost individualnih i skupnih prava.

Zapravo, ne toliko zbog samog Zonjićeva uspjelog Uvoda u ljudska prava, koliko zbog ostrašćene duhovne i političke klime u BiH (pa i u susjednoj Hrvatskoj i drugim zemljama Regije), učinilo mi se potrebnim izoštriti pitanje koliko je poštivanje skupnih prava važno u svim zajednicama koje su pluralnih obilježja, posebice višenacionalnih, jer iz skrbi ili odsustva skrbi za zaštitom skupnih prava proističe, u konačnici, i disbalans ili ugrožavanje samih indidividualnih prava. Disbalans između indidividualnih i kolektivnih prava, odnosno neprihvatanje njihove međusobne uvjetovanosti i nužnosti konstitucionalne i zakonske regulacije su, kako je opće poznato, polje glavnih nesporazuma u Bosni i Hercegovini, zbog čega ona i jeste država „nedovršenog rata“, ili „zamrznuta konflika“, te se ubraja u tzv. države sklone padu (eng. failure states).

Dakle, skupna ili kolektivna prava pripadaju pripadnicima određenih kolektiviteta, njihov je broj malen i u obrnutoj je srazmjeri s njihovom važnošću. U skupna ili kolektivna prava ubrajaju se i prava naroda i prava nacionalnih manjina, to jest prava posebnih jezičnih ili narodnosnih skupina, prava starosjedilaca (eng. first nations), ali i pravo na lokalnu samoupravu, te prava obitelji kao temeljne stanice svakoga društva. Ova vrsta prava podrazumijeva i pravo na zaseban tretman ili tzv. pozitivnu diskriminaciju (eng. afirmative action), pravo na pravno i faktičko priznanje, pravo na integraciju uz respekt različitosti, ali i pravo na mijenjanje etničkog identiteta, na dragovoljnoj osnovi, bez prisila bilo kakve vrste, te prava koja se isprepliću s individulanim, neotuđivim pravima kakva su pravo na slobodu vjeroispovijesti, na kulturnu autonomiju, na zdravu životnu sredinu. Ovim skupnim pravima pojedini teoretičari dodaju i pravo na međunarodnu suradnju, pravo na razvitak i na mir.

***

Zapravo se cjelokupni povijesni razvitak ljudskih prava i sloboda temeljio na individualističkoj koncepciji, koja svoj izvor ima u učenju Johna Locka, da bi tek u modernom dobu došlo do afirmacije prava skupina kao sredstva za ostvarivanje njihovih temeljnih ciljeva, želja ili prava. Usko povezano s ovim je, dakako, i fenomen „nove paradigme“, pradigme nenasilja i uvažavanja sviju identiteta. Ilustracije radi, postojanje nacija-država dovodi i do stvaranja nacionalnih manjina (otuda je ispravno govoriti i o skupnim pravima nacija i nacionalnih manjina), te otvara pitanje suodnosa nacije i države.

Usputno kazano, iako se u međunarodnim dokumentima, počev od Pariške mirovne konferencije iz 1918./1919. godine, govori o pravima naroda na samoodređenje, do odcjepljenja, izjednačavanje nacija i naroda na ovaj način nema svoje ni sociološko, niti politološko opravdanje, jer se iz “naroda” tek porađa „nacija“. A kada se nacija kao moderna kategorija spoji s državom dobijamo “nacionalnu državu” (makoliko su u nekim jezicima i zemljama narod i nacija, ili nacija i država sinonimi).

Kažimo ovdje, također, da se samo u malom broju država u svijetu podudaraju nacionalno i državno, te da se u slučaju malih narodnosnih skupina ili etnija (njih je, prema procjenama UN-ovih stručnjaka, između šest i osam tisuća u svijetu) radi o nemogućoj ambiciji (tamo gdje takvih ambicija ima) od svake etnije praviti „naciju državu“, jer se u svijetu u međuvremenu odigravaju procesi globalizacije i transnacionalnih umreživanja, pa se rješenja za skupna prava ove vrste moraju tražiti u „novoj paradigmi“.

S druge strane, ogromne su teškoće u međunarodno-pravnom reguliranju položaja manjina. Tek se, zapravo, 1992. godine u dokumentu UN-a Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, religijskim ili jezičnim manjinama uspjelo doći do merituma i općeprihvatljivih definicija. U ovom se dokumentu pod “manjinom” misli skupina građana u jednoj državi koja je brojčano inferiorna i koja nije u dominirajućem položaju naspram ostatka stanovništva u jednoj državi, i koja je zbog povijesnih događaja ostala izdvojena iz svoje matične zemlje, zadržavajući obilježja iste, koja respektirajući suverenitet države pokazuje kolektivnu volju da opstane s ciljem da ostvari faktičku jednakost s većinom. Zasebna priča su, dakako, konstitutivni narodi, ali time se ovdje ne možemo baviti.

Na kraju Proslova kažimo tek kako bi umjesto potiranja, ništenja ili ignoriranja bilo kojeg formiranog identiteta, posebice vjerskog i nacionalnog, nužno bilo u svim predmodernim društvima s ambicijom da postanu i „politička zajednica“, početi poštovati i individualna ljudska prava i skupna prava, te temeljem paradigme nenasilja i uvažavanja sviju identiteta, upravljati razlikama, ma koje su vrste i uzroka nastanka. Drugog puta nema, ako se uopće želi nadići „Antigonin škripac“ s ljudskim pravima.

Utoliko se ova vrijedna knjiga Augustina Zonjića smije preporučiti kao vrijedno štivo i za one kojima je ova materija posve strana i studentima i aktivistima u NGO-sektoru. Uz preporuku, ako ne znate kako se ponašati, izaberite, baš kao Antigona, „glas srca“, odnosno obzir i ljubav kao orijentir u odnosu prema drugome – čovjeku pojedincu, ili oformljenom skupnom identitetu…

Mostar, 10. prosinca 2014. godine