POLITOLOGIJA – ZASEBNA ZNANOST ILI „KORPUS ZNANOSTI“?

IZ UVODA U ZNANOST O POLITICI:

POLITOLOGIJA – ZASEBNA ZNANOST ILI „KORPUS ZNANOSTI“?

 

 

Onoliko koliko je široka i kompleksna politika kao jedan od vidova društvene stvarnosti i djelatnosti toliko je, logično, široka i kompleksna i znanost o politici, pa bi se u stvari trebalo govoriti o znanostima o politici, dakle u množini, ukoliko bi se htjelo biti posve precizno. I o tom nazivlju, međutim, kao i o drugim rješenjima, vode se beskrajne stručne rasprave, pa je uputno makar registrirati da je riječ o mnoštvu disciplina unutar politološke znanosti, koje se bave posebnim dijelovima (političke) stvarnosti, a koje zajedno čine sferu društvene djelatnosti zvanom politika. S tim u vezi je i uvaženi profesor politološke znanosti s Beogradskog univerziteta Radoslav Ratković u njegovom Uvodu u političke nauke ustvrdio da se u svakom slučaju – bilo da se o znanosti o politici govori u jednini ili množini -uvijek misli na skup većeg broja političko-naučnih disciplina, na jedan korpus nauka. (1)

I, uistinu, riječ je o korpusu znanosti koje se podrazumijevaju pod imenom politologija, političke znanosti i tomu slično, jer ono što se podrazumijeva pod politikom sve je drugo a ne singularnog, nego raznolikog karaktera, kako ćemo i pokazati u nastavku, pa je posve logično što bi znanost o toj i takvoj politici trebala pokušati uspostaviti uzajamne sveze i pronaći odgovore na kompleksna pitanja i oblasti, počevši od pojmovnog i teorijskog kompleksiteta, preko oblasti unutarnje organizacije i upravljanja društvom i državom, do oblasti ideologija i političkog organiziranja i vanjsko-poilitičkih djelatnosti. U stvarnosti međusobno povezane političke pojave moraju se, pak, iz znanstvenih razloga izdvojiti, kako bi se mogle detaljnije sagledati, proučiti, ma koliko činile u stvarnosti čak jednu cjelinu uzroka i posljedica. Pri čemu je dobro paziti da se u takvom rašlanjivanju ne izgubi svijest i spoznaja o totalitetu, što je stari i dobro poznati znanstveno-istraživački problem i u drugim znanostima. Zbog toga i u korpusu znanosti kojeg zovemo znanošću o politici postoje pored specijalističkih znanosti i one koje pokušavaju ponuditi uvid u cijelinu određene oblasti, ako već nije moguće i u cjelinu znanosti o politici. O tomu svemu bit će u nastavku riječi, pri čemu za ilustracijama posežemo i u prvom susjedstvu, ali i za iskustvima SR Njemačke, zemlje koja je nama referentna u dvojakom smislu. Prvo, po izuzetno razvijenoj politološkoj znanosti, a drugo po onomu što se razvojem ove znanosti pokrenulo u poslijeratnom njemačkom društvu. Uostalom, i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije oni prvi fakulteti političkih znanosti u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Sarajevu ovih dana obilježavaju pola stoljeća svojeg postojanja. Za to vrijeme su u pravilu prošli raznovrsne dječje bolesti, uključivo naglašenu ideološko-dogmatsku fazu, pa potom i pozitivističku i normativističku fazu razvoja, preko vrlo različitih uloga u posljednjim ratovima, kada su se dijelovi ovih fakulteta prosto obrukali stavljajući se u službu ratova i ratnih ideologija, dok su se drugi proslavili nepristrasnošću, zrelošću, i vjernošću znanosti, a ne politici. Danas su ove institucije, u pravilu, respektabilne znanstveno-odgojne institucije, ali nekima od njih predstoji tek proces dezideologizacije…

Ali, u međuvremenu se politologija ne izučava samo na fakultetima političkih znanosti i ne samo u spomenutim kulturnim centrima, nego i na drugim fakultetima, primjerice u Bosni i Hercegovini i u Banjaluci i na Palama i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Pri čemu nekima od njih prijeti naglašena opasnost ponavljanja starih dječjih bolesti onih već spomenutih fakulteta, s tim što se bivši ideološki, kvazi-komunistički dogmatizam prosto zamijenio ovovremenim etno-dogmatizmom, to jest ideologijom i kvazi-znanošću u službi beskrajnog etniciziranja. Ne treba, pak, niti posebno naglašavati kako bi svaki ozbiljni studij politologije i u regiji zapadnog Balkana morao biti u dosluhu sa stanjem i rezultatima politoloških znanosti u regiji i u svijetu, te da bi makar morao težiti da izraste u autonoman studij koji poštuje svoje studente tako da ih osposobljava za samostalno i kritičko mišljenje domaće i međunarodne političke prakse. Samo pod pretpostavkom da nauče politološki misliti, mogli bi budući politolozi izbjeći zamku apologije i nečasnog služenja problematičnim političkim opcijama, u krajnjem biti uistinu osposobljeni za vrlo zahtjevne analitičke, istraživačke, diplomatske i druge poslove, koje časno i sve cjenjenije politološko zanimanje podrazumijeva. Politolog se, dakle, ne rađa, nego postaje mukotrpnim studijima nezaobilaznih sestrinskih znanosti kakve su povijest, filozofija, sociologija i mnoge druge, te svega onoga što podrazumijeva Ratkovićev korpus znanosti, već popriličito obiman fundus samih politoloških znanosti, koje su u svijetu u pravilu već izišle iz množine u jedninu, što bi kazala uvažena kolegica sa zagrebačkog FPZ-a Mirjana Kasapović, a što nama tek predstoji.

Za bolje razumijevanje politološkog korpusa znanosti trebalo bi, dakle, već ovdje i u najkraće pokazati kako se i sama znanost o politici dijeli – sukladno UNESCOvoj znanstvenoj ili UNESCO politološkoj paradigmi – na najmanje tri oblasti: 1) političku teoriju; 2) unutarnju politiku, odnosno usporedno učenje o upravi, i 3) vanjsku politiku, odnosno međunarodnu politiku. U stvari, svi ozbiljni studiji političkih znanosti u svijetu implicite ili explicite poštuju tzv. UNESCO-prijedlog glede studija politologije iz 1950. godine. Sukladno tom prijedlogu, spektar politoloških znanosti se dijeli u pravilu u četiri oblasti: I – Politička teorija; II – Političke institucije i sistemi; III – Politička sociologija; IV – Vanjska i međunarodna politika.

Za izučavanje u prvoj oblasti (I–Politička teorija) preporučavaju se studiji: 1) političke filozofije, etike i teorije vladanja; 2) povijesti političkih ideja; 3) teorije znanosti i metodologije. Za izučavanje u drugoj oblasti (II–Političke institucije i sistemi) preporučeni su: 1) studij ustavnih pitanja; 2) studij nacionalnih /državnih formi upravljanja dotične države; 3) studij regionalnih i lokalnih formi upravljanja; 4) studij usporednih učenja o institucijama; 5) studij javne uprave; studij o gospodarskim i socijalnim zadacima dotične države. Za izučavanje u trećoj oblasti (III–Politička sociologija) preporučeni su studiji: 1) političkih stranaka; 2) skupina i udruženja; 3) participacije građana u upravljanju i vladanju putem izbora; javnog mnijenja, medija i političke socijalizacije. U četvrtu oblast politoloških studija (IV–Vanjska i međunarodna politika) UNESCO je predložio studije: 1) vanjske politike država; 2) međunarodnih odnosa i organizacija; 3) studije sigurnosne politike i istraživanja mira; 4) studije međunarodnog prava; 5) istraživanje zemalja u razvoju; 6) studije transnacionalne politike. (2)

U tim koordinatama se, dakle, kretala europska i svjetska suvremena politološka znanost, pri čemu se razvoj politologije u SR Njemačkoj može ponovno uzeti i za ilustraciju i za orijentir. Onako kako se razvijala i sve više etablirala i respektirala politološka znanost u ovoj zemlji rasla je i potreba da se ona postavi na što jedinstveniju osnovu u cijeloj saveznoj zemlji, u kojoj je visoko i drugo školstvo u rukama federalnih vlada, a ne u rukama savezne vlade u Bonnu/Berlinu. U tom se pogledu uzima posebnom važnom i respektibilnom jedna zajednička preporuka Studijske reformske komisije za politološku znanost iz 1985. godine. U njoj su se predvidjele šest istraživačkih i problemskih politološko-istraživačkih oblasti koje bi trebale predstavljati jezgru svakog studija politologije, uz uzimanje u obzir kako povijesne dimenzije, pravnih aspekata i društvenih promjena u ovoj velikoj i važnoj europskoj zemlji. Ona bi nam, uzgred rečeno, i u ovom pogledu mogla biti orijentirom, kao i u svakom drugom, ne bismo pogriješili. Njemački spektar političke znanosti iz 1985. godine obuhvatio je, kako slijedi, šest oblasti istraživanja i studija. (3)

U prvoj oblasti (Politička teorija i politička filozofija) proučavaju se: 1) temeljni pojmovi politološke znanosti i njihove teorijske sveze; 2) povijest političkih ideja; 3) suvremene političke teorije i i ideologije. U drugoj oblasti (Metode političkih znanosti) izučava se: 1) znanstvena teorija i metodologija; 2) kvantitativna i kvalitativna metoda, posebice empirijska socijalna istraživanja; 3) statistički postupci; 4) tematski orijentirani uvod u tehnike znanstvenog rada. U trećoj oblasti (Politički sustav Bundesrepublik Deutschland) proučavaju se: 1) povijesna osnova; 2) ustavni i vladin sustav, uključivo državna (ili javna) uprava; 3) polititička socijalizacija i komunikacija, izbori, stranke, udruženja, elite, socijalni pokreti; 4) gospodarska i socijalna struktura ove zemlje. U četvrtoj oblasti (Analiza i usporedba različitih sustava) preporučena su za proučavanje: 1) zapadna industrijska društva; 2) socijalistička društva; 3) društva zemalja u razvoju. U petoj oblasti (Međunarodni odnosi i vanjska politika) preporučeni su za izučavanje: 1) temeljna pitanja i struktura međunarodnih odnosa; 2) vanjski odnosi SR Njemačke; 3) međunarodne organizacije, regionalne zajednice, transnacionalni procesi (međunarodno pravo). U šestoj oblasti (Politika i gospodarstvo) preporučeni su za politološki studij: 1) gospodarski sustav i gospodarski procesi; 2) izabrani problemi gospodarskog razvoja u Njemačkoj.

Ako se barem letimice pogledaju i politološki studiji u drugim europskim zemljama, uključivo u zemljama sljednicama bivše Jugoslavije vidjet će se sličan razvitak studija politologije i političkih znanosti u cijelosti, pri čemu su događaji i procesi kakvi su pad Berlinskog zida i željezne zavjese, globalizacija, potraga za novim svjetskim poretkom, etc., odredili u bitnomu, izborom tema i problema, daljni razvoj politologije. S tim u vezi u Proslovu u prvo izdanje njegova Uvoda u politologiju, prof. dr. sc. Milardović kaže: Lativši se, dakle, nezahvalna ali i poticajna projekta sastavljanja Uvoda u politologiju, autor se nastojao držati nekih u nas i u svijetu usvojenih i afirmiranih postavki, prije svega općeprihvaćene Unescove paradigme i istovrsnih djela uglednih autora. Uvid u slične uvode u politologiju pokazao je da se gotovo beziznimno drže Unescove definicije politologije i da prema njoj izlažu strukturu politologije. Politologija se u tim uvodima definira kao znanost o politici koja se, pojednostavljeno rečeno, sastoji od političke teorije, unutrašnje politike i vanjske politike. Za potrebe ovog proslova navest ćemo tek nekoliko pristupa politologiji na primjeru uvodâ u politologiju nekolicine inozemnih autora. Tako njemački politolozi Dirk Berg Schlosser i Theo Stammen građu za svoju knjigu Uvod u politologiju (4) razvrstavaju na sljedeći način: Odjeljak A. obrađuje 1. pojam politologije; 2. podrijetlo, tradiciju, povijest politologije. U odjeljku B. autori govore o metodološkim problemima politologije izlažući: 1. pojam političkoga i njegovu evoluciju u različitim teorijama; 2. teorijske postavke u politologiji; 3. Metodologiju politologije. U odjeljku C. izložena su područja politologije: 1. politička filozofija; 2. Usporedna politologija (odnosi se na tipove političkih poredaka); 3. vanjska politika (odjeljak C. je aplikacija UNESCO-ve definicije i strukture politologije). U odjeljku D. elaboriraju se područja primijenjene politologije: 1. politologija i praktična politika; 2. politika i političko obrazovanje. Gerhard Lehmbruch je svoj Uvod u politologiju (5) podijelio u sljedeće odjeljke: 1. teorije i metode u politologiji; 2. politička teorija; 3. politički sustavi; 4. vanjska politika; discipline ili odnos spram drugih srodnih znanosti: politička sociologija i psihologija itd. Werner J. Petzelt u svojem Uvodu u politologiju pridržava se etablirane i u svijetu općeprihvaćene strukture politologije, dok je, što se dosljednosti tiče, grupa autora P.-L. Weinacht / U. Kempf / H.G.Merz (6), još dosljednija, pa svoj Uvod dijele na: 1. političke teorije; 2. nauk o političkom sustavu; 3. usporednu politologiju (usporedni politički sustavi); 4. međunarodnu politiku. (7)

Ovladati politološkim pojmovima i sadržajima, razumijeti kompleksne suodnose pojedinih dijelova Unescove znanstvene paradigme među sobom, kao i suodnose politologije sa srodnim znanstvenim disciplinama, mora biti, dakle, zadaća svakog uvoda u znanost u politici ili, pak, uvoda u političku teoriju kao segmenta politološke znanosti…

__________________
Reference:

1. Ratković, R., Uvod u političke nauke, Udruženje „Nauka i društvo“ Srbije, Beograd, 1999., s. 7.
2. Tabelle 3: Spektrum der Politikwissenscahft nach UNESCO-Vorschlag 1950, in: Von Alemann, U., Forndran, E. (2005), Methodik der Politikwissenschaft…, s. 29.
3. Tabelle 4: Spektrum der Politikwissenschaft nach Studienreformkommision 1985, op. cit. s. 30
4. Dirk Berg Schlosser/Theo Stammen: Einführung in die Politikwissenschaft. München, Verlag C.H. Beck, 1992.
5. Gerhard Lehmbruch, Einführung in die Politikwissenschaft, Stuttgart, Berlin, Köln, Mainz, 1970.
6. Werner J. Patzelt: Einführung in die Politikwissenschaft. Grundrisses Faches und studiumbegleitende Orientirung. Passau, Wissenschaftsverlag Richard Rothe, 1992.
7. Vidjeti, Milardović, A., Uvod u politologiju, Pan-Liber, Osijek, 1996.

_____________

(Iz knjige: Lasić, M., Uvod u znanost o politici, treće izdanje,
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2015., str. 13-17)