Novo izdanje Filozofskog fakulteta: Uvod u znanost o politici

Prof. dr. sc. Mile Lasić: Uvod u znanost o politici, treće izdanje,

Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2015.

PREDGOVOR TREĆEM IZDANJU

(str. I-VI)

Ova zbirka tekstova je, u osnovi, nastala prije pet godina, kada je bilo potrebno studentima prve godine Studija politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru omogućiti, u dogovoru s tadašnjom upravom fakulteta, što jednostavniji uvid u povijest znanosti o politici, pa potom i u razruđeni svijet političkih teorija, ideja i ideologija, političkih subjekta i institucija, kao i međunarodnih političkih odnosa. I tada se zvala Uvod u znanost o politici i doživjela je dva interna izdanja na Filozofskom fakultetu (2010. i 2012.).

***

U složenom svijetu politoloških ideja, politoloških pristupa i teorija, kao i političkih praksi, moraju se na svakom ozbiljnom studiju politologije, barem u rudimentarnim formama, stalno iznova propitivati: povijest discipline, njezina specifičnost u odnosu na ostale društvene znanosti, kao i struktura studija, metode i metodologije, te one teme i procesi koje je nametnulo vrijeme, počevši od pitanja ljudskih prava do transnacionalnih pulsacija i integracija. Utoliko se u ovomu trećem izdanju radi dijelom o istomu kao i u prethodna dva, pri čemu su daleko zastupljenije moje vlastite re-interpretacije kompleksnog svijeta politologije i politike, nego ranije.

No, vratimo se počecima organiziranog Studija politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, kada je trebalo studentima prve godine na kolegijima Uvod u političku teoriju I i II, koji su u međuvremenu transformirani u Uvod u političku znanost I i II, ponuditi jasnu predodžbu o strukturi politoloških znanosti i temeljnim pojmovima i pristupima u politologiji, kako bi im bilo jasnije što ih čeka tijekom trogodišnjeg, odnosno petogodišnjeg studija. Usputno govoreći, Studij politologije se čvrsto strukturirao, pa će se na diplomskom studiju politologije od akademske 2015/2016. godine podrobnije izučavati i moderne politološke teorije i zahtjevni fenomeni poput nacija i nacionalizama unutar zasebnih kolegija.

Ovakvu ambiciju nije preporučljivo ni na jednom kolegiju realizirati oslanjajući se samo na vlastite snage, pa mi je kao nadležnom nastavniku na Odjelu politologije za dio uvodnog kolegija i za dobar segment ukupnog i vrlo kompleksnog studija politologije kao središnje znanosti o politici (političkim idejama i institucijama, inclusive i političkoj praksi), bilo jasno da se moram u hrestomatiji osloniti i na vlastite i na priloge uglednih politologa i sociologa, političkih filozofa i povjesničara, pa i ponekih političara kao što je bivši njemački kancelar Helmut Schmidt, ili bivši predsjednik Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ivo Josipović, kojem dugujem zahvalnost za odobrenje publiciranja Vatikanskog predavanja u ovoj knjizi. Vjerujem da sam njegovom izlaganju u Vatikanu pronašao odgovarajuće mjesto, uvrstivši ga, zajedno s Apelom njemačkih intelektualaca za mir, u rubriku Umjesto pogovora.

Zbog niza razloga je bilo nužno, dakle, da se i u prva dva izdanja Uvoda u političku znanost, koji je pratio tadašnji kolegij Uvod u političku teoriju II, kojeg sam izvodio i još uvijek izvodim, ali sada pod imenom Uvod u političku znanost II, pojavi nekolicina važnih tekstova drugih autora o povijesti i razvoju politologije kao središnje znanosti o političkim pojavama i procesima, o politološkim pristupima i političkim teorijama. Posebice opsežno preuzimanje sam poduzimao u ranijim izdanjima iz Uvoda u politologiju profesora Anđelka Milardovića, od čega sam odustao u ovom izdanju, između ostalog i iz razloga što se uvaženom kolegi upravo pojavilo novo izdanje Uvoda u politologiju, pa bismo ušli u koliziju s zaštitom autorskih i nakladničkih prava. Uz odobrenje kolege Milardovića, u trećemu izdanju se pojavljuju ipak njegova poticajna razmišljanja o povijesti europske politologije, uključivo institucionalne politologije u Hrvatskoj. U povijesti politologije u Hrvatskoj, posvjedočit će prof. Milardović u posuđenom prilogu, važno je mjesto imala Marija Terezija, kao prva koja je u 18. stoljeću dala utemeljiti Političko kameralni studij, pa će potom proći stoljeća dok bude osnovan Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, šezdesetih godina prošlog stoljeća, ili 30 godina kasnije, Centar za politološka istraživanja, kojega je osobno utemeljio prof. Milardović 2001. godine. Izostavljeni su u trećemu izdanju i veći izvodi iz drugih studija, primjerice profesora politologije iz Heidelberga Klausa von Beymea Suvremene političke teorije. Iz opreza sam, naime, preuzeo samo kratke izvode iz hrvatskog prijevoda ove studije, koja je tijekom proteklih 40 godina zadobila status klasičnog politološkog djela i nezaobilazno je štivo na politološkim studijama i u SR Njemačkoj i u svijetu. Bit će, dakako, tretirana proširenom literaturom na dodiplomskom i obveznom literaturom na diplomskom studiju politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na petoj godini studija politologije. Iz sličnih razloga u trećemu izdanju Uvoda u znanost o politici su preuzimani tekstovi drugih autora samo iznimno, s ambicijom da posuđivanja budu i preporuke za čitanje originala. Slične se preporuke za čitanja originala implicite nalaze i u mojim re-interpretacijama i prijevodima. Pa ipak, pred čitateljima je i dalje štivo koje je preporučljivo zvati hrestomatijom, ili još skromnije, kolokvijalno, riderom, pri čemu će ljudi dobre volje lako razumjeti da su izloženi tekstovi u funkciji (is)pomoći studentima da razumiju fenomene stasavanja i etabliranja znanosti o politici, odnosno razumijevanje strukture cjelokupnog politološkog studija.

 

***

Temeljna zadaća kolegija Uvod u političku znanost I i II je uvesti studente politologije u povijest ove društvene znanosti i njezinu složenu fenomenologiju, u temeljne pojmove i teorijske pristupe, kao i politološke metode i metodologije, ma koliko one bile zajedničke s drugim društvenim znanostima, ili se time bavili i drugi filozofsko-politološki kolegiji. Zbog toga se i prvi i drugi dio kolegija mora osloniti na strukturu UNESCO-ve politološke paradigme, jer je ona kostur studija, to jest zadata struktura suvremene politologije, mada je stara već 65 godina. O njoj zbog toga i govorim na samom početku, kako bi svakom studentu bilo jasno što ga očekuje tijekom petogodišnjeg studija.

U pokušaju realizacije ovako zamišljenog studija držim se provjerenih iskustava europske, hrvatske, bosanskohercegovačke, pa i tzv. zapadnobalkanske politologije, dakle ponajboljega što se radi u Europi, u prvom redu u SR Njemačkoj, pa potom i na studijima političkih znanosti u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Mada time činim nepravdu, izdvojit ću ovdje nekolicinu autora i knjiga, počevši od iznimno lijepo pisane knjige prof.dr.sc. Davora Rodina Putovi politologije. Pri čemu čvrsto vjerujem da će prof. Rodin i njegov nakladnik razumjeti par preuzetih stranica uistinu kao preporuku za čitanje u originalu ove misaono poticajne knjige. Slično je i s preuzimanjima po par stranica iznimno kompleksnih i važnih eseja H. G. Gadamera, J. Habermasa, i drugih. Isto tako se nadam da će se i hrvatski nakladnici Uvoda u politologiju skupine autora Barrie Axford, Gary K. Browning, Richard Huggins, Ben Rosamond, John Turner i Alan Grant, koju je s engleskog na hrvatski jezik priredila Politička kultura iz Zagreba, 2002., naći počašćeni time što je pozivanje na njihov zbornik istovremeno i pohvala i preporuka za njegovo čitanje. Pri tomu moram priznati kako mi je upravo ovaj zbornik otvorio oči što uraditi drugačije u trećem izdanju. Ova važna politološka knjiga Političke kulture iz Zagreba pružila mi je odlučujući poticaj i kao nastavniku i autoru za slobodnije koncipiranje strukture mog uvoda u kompleksni svijet politike i politologije. Pri tomu je i za ovo izdanje i za nastavu iznimno važan naputak iz Predgovora ove knjige, u kojemu se kazalo: Mi polazimo od toga da je politika mnogo više od jednog područja ljudskog djelovanja, koje nastavljaju zakonodavci, kabineti, stranke, aktivisti i aparatčici… Uspješan proučavatelj politike (ili političke znanosti, vladavine ili kojeg god naziva za taj predmet) nije onaj koji je tek nagomilao zalihu činjenica o raznim političkim sustavima ili napamet naučio glavna načela Hobbesove teorije o vladavini. Umjesto toga, proučavanje politike uključuje upoznavanje pojmova, analitičkih okvira i ideja koje olakšavaju razumijevanje, tumačenje i (možda) objašnjavanje političkog života… Naša je strategija kao nastavnika – i sada kao autora jednog udžbenika – uvoditi u studij politike tako da od naših studenata tražimo da propituju vlastito iskustvo političkog svijeta i da ozbiljno razmišljaju o granicama političkog. Ovaj naputak mi je sugerirao slobodu u izboru tema i sadržaja Uvoda u znanost o politici, koji je pred čitateljima na prosudbi.

K tomu, uključivanjem tekstova nekolicine hrvatskih autora, ili par prijevoda iza kojih stoje nakladnici iz Hrvatske odaje se izravno ili implicitno priznanje politološkoj znanosti u Hrvatskoj, njezinom sustavnom razvoju i dosezima, o čemu svjedoči i zbornik radova Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Izlazak iz množine: stanje hrvatske političke znanosti (Zagreb, 2007.). Uostalom, bez pomoći kolega s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, kao i bez pomoći kolega s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, ne bi mogla ni stasati mostarska politologija, kako je, srećom, unatoč brojnim problemima akademske i druge naravi, u međuvremenu stasala. Ona je već danas prepoznatljiva i u BiH i u regiji jugoistoka Europe po mini studiju europskih integracija, po europeiziranim narativima i interkulturalnim ambicijama, koje uključuju i teorije upravljanja razlikama temeljem poštovanja sviju identiteta i državnog okvira BiH, što i zahtijeva dubinsko razumijevanje povijesne, političke i kulturološke situacije u BiH. Poštivanje sviju identiteta i državnog okvira BiH, podrazumijeva, dakako, i respekt ljudskih prava, individualnih od kojih se mora poći, ali i skupnih ili kolektivnih prava, u protivnom većinski identiteti majoriziraju manjinske. Ustvrdio bih, čak, kako je upravo ovim pristupom mostarski politološki narativ u dosluhu s paradigmom nenasilja, te u ovom pogledu i nadmoćniji onim politološkim i pravnim narativima u BiH koji pate od unitarističkih ili secesionističkih sindroma…

Gledajući u cijelosti, u Bosni i Hercegovini je politologija još uvijek u povoju. Kazat ću kako se često osjećam postiđeno što sve pišu i govore politolozi (i sociolozi) u BiH, oni koji kao da pišu i govore izvan sebe, i struke, jer su pristali govoriti tzv. poželjnim glasom, kako bi postigli sumnjive akademske i političke karijere. Naravski, politolozi ne smiju kao profesori središnje znanosti o političkome, podrediti svoj narativ bilo kojoj politici, a oni koji to čine (bilo da niječu višenacionalnost BiH, ili da niječu njezinu državnost) i nisu politolozi, ili sociolozi, nego ideolozi i političari. Oni, dakle, koji niječu bilo koji oformljeni identitet u BiH, ili identitet BiH, koji se zalažu za ništenje umjesto upravljanje razlikama, kojima su puna usta ljudskih prava, ali ne skrivaju da pate od sindroma jednosti u pluralnoj BiH i pluralnom svijetu oko nje, nisu drugo nego akademska policija u funkciji pogubnih ideoloških i političkih ambicija njihovih mecena…

Mada nije preporučljivo koristiti singular neskromnosti (mudrije se služiti pluralom skromnosti) posvjedočit ću u prvom licu kako sam jednostavno uvjeren da studenti u BiH, na kojem god fakultetu ili sveučilištu studirali, ne smiju ostati uskraćeni za ono što se zbiva u europskoj, uključivo i u njemačkoj znanosti o politici, to jest ne smiju ostati u raljama, uvjetno rečeno, zastarjelih teorija o politici, identitetima, naciji i državi. U Europi i svijetu se dogodila, naime, eksplozija u domeni društvenih istraživanja koja je odvela u ropotarnicu povijesti sve slijepe sljedbenike perenijalističkih i primordijalističkih pristupa pitanjima identiteta, nacije i nacionalizma, nacionalne države, etc. Počev s 1983. godinom, tom prijelomnom godinom za moderna društvena istraživanja, jer su se te godine pojavile nezaobilazne Hobsbowmove, Gellnerove i Andersonove studije, te tisuće studija potom skromnijih dometa, nitko više ne bi smio isključiti iz akademskog i političkog diskursa one autore i narative koji su u dosluhu s ovim modernističkim pristupima i teorijama. Ne treba ni objašnjavati posebice da se kod nas upravo takvo što događa iz posve prozaičnih razloga…

***

Nigdje u zapadnom svijetu se zahtjevni uvodni kolegiji kakav je Uvod u političku znanost I i II ne izvode, a da se barem ne re-interpretira i anglosaksonski zbornik politoloških radova kojeg su uredili David Marsh i Gerry Stoker, a preveli i priredili pod imenom Teorije i metode političke znanosti kolege s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Iz ovog zbornika radova osmoro uglednih anglosaksonskih autora, studentima na Odjelu politologije Filozofskog fakulteta u Mostaru se preporučuje čitanje u originalu u dijelu koji je nazvan Politološki pristupi i suvremene političke teorije, u kojem su objašnjeni glavni teorijski pristupi izučavanju politike (bihevioralizam, racionalni izbor, institucionalizam, feminizam, interpretatitvna teorija, marksizam i normativna teorija, s njezinim podvarijantama). K tomu, upravo se ovim pristupima (u kroki-formi interpretiranim i u ovoj hrestomatiji) i na predavanjima, jednako kao i u seminarskoj nastavi, posvećuje iznimna re-interpretativna pažnja.

Studentima se kraćim ili širim izvodima, kao i vlastitim objašnjenjima i prijevodima ukazuje, na iznimnu važnost i takvih nezaobilaznih autora moderne politološko-filozofske misli kakvi su: Hans Georg Gadamer i Jürgen Habermas, ili pak Karl Jaspers i Hannah Arendt, jer je potrebno dekonstruirati oba totalitarizma kao banalnost zla, odnosno ukazati na prokletstvo kulture selektivnog sjećanja, koje proizvodi viktimološke narative i model neodgovornog političkog ponašanja kvazi-političkih elita u društvima koja nisu svjesna potrebe odgovornog razmišljanja o krivnji. Otuda i nekolicina mojih osvrta na ove fenomene, s pozivom na Jaspersa, ili manje poznatu Aleide Assmann.

K tome se, u trećem izdanju ridera, pronašlo mjesto, u mojemu prijevodu ili u re-interpretacijama, i za ponovno čitanje Marxa (re-reading Marx), što se nekomu može učiniti ljevičarenjem. Ne iz ideologijskih, nego primarno iz stručnih razloga, u rideru se, dakle, sugerira čitanje i Marxovih filozofsko-politioloških i ekonomskih spisa, kao i uspjele replike bavarskog nadbiskupa Rheinharda Marxa čuvenoj knjizi Karla Marxa Das Kapital, kako bi se razumjele i razlike i bliskosti, pa i uspješna prožimanja marksističkog i kršćansko-socijalnog nauka. S razlogom je, dakako, uključeno i mnogo toga drugoga, izdvojit ću tek esej Sukob definicija Edwarda Saida, u mojemu prijevodu s engleskog, jer je potrebno ovladati i pojmovima kultura i kontra kultura. I neki drugi moji prijevodi, primjerice dva iznimno važna eseja Helmuta Schmidta, uključeni su u ovu publikaciju iz sličnih motiva i ambicija …

***

Osnovna ambicija hrestomatije je, dakako, identična ambicijama kolegija Uvod u političku znanost I i II: otvoriti studentima dušu za kompleksan svijet politologije, za njezinu povijest i suvremenost, za njezinu povezanost s drugim društvenim znanostima – političkom filozofijom i sociologijom u prvom redu, pri čemu se ne smiju ispustiti iz vida njezine osobitosti u pristupima, metodama i metodologiji istraživanja. U konačnici, svi bi izloženi tekstovi trebali naoružati studente politologije za daljnja iskušenja teorijskog mišljenja politike, kako bi postali svjesni potrebe nadilaženja tzv. zdravorazumskog poimanja politike. Uvod u znanost o politici je, naime, uvod i u teorijsko mišljenje politike, ali i u empirijska istraživanja političkih pojava i procesa. Zato se onima koji žele ozbiljno studirati politologiju i mora tijekom studija politologije pomoći instruktažama što i kako čitati, kako bi učili teorijski misliti ili promatrati politiku, te kako bi tim putem ispoštovali politologiju kao središnju znanost o političkome, pa na kraju mukotrpne politološke izobrazbe zaslužili časno politološko zvanje i zanimanje. U protivnom ostat će samo šetači lijepih osmijeha i frizura, ili šverceri vlastitih života, što mogu i bez studija politologije…

I na samom kraju, sukladno dobrim običajima, slijede zahvale. Prvo onima u pet generacija studenata politologije koji su (ne)izravno pomagali u nastavi i seminarskim vježbama na Studiju politologije, ukazujući i na potrebu dorade publikacije, što je u krajnjem i vodilo njezinomu trećemu izdanju. Potom sam naprosto u obvezi izraziti zahvalnost  novoj Upravi Filozofskog fakulteta, posebice dekanu prof.dr.sc. Zoranu Tomiću, za razumijevanje važnosti ove moje publikacije za Studij politologije i za ukupan image Filozofskog fakulteta.

Izravnu zahvalu za korisne sugestije glede sadržaja publikacije dugujem i mome asistentu na Uvodu u političku znanost II, doktorandu Draženu Barbariću i kolegi prof. dr. Milanu Vegi. Ne smijem, naravno, zaboraviti zahvaliti se njemu ni kao pročelniku Odjela politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, ni kao jednom od recenzenata ove knjige.  I akademiku Mirku Pejanoviću, profesoru emeritusu Univerziteta u Sarajevu, dugujem veliku zahvalnost zbog svega što čini za Studij politologije na Filozofskom fakultetu, te k tomu i kao recenzentu zbog razumijevanje potrebe za ovom publikacijom i odgovornog vrednovanja njezinih sadržaja.

Posebnu zahvalnost dugujem Augustinu Zonjiću, sveučilišnom prvostupniku politologije (iznimno i svestrano nadarenoj i obrazovanoj mladoj osobi, rodom iz Opuzena, s trenutnim boravištem u Oslu), jer je savjesno uradio i korekturu i redakturu, te grafički oblikovao i priredio knjigu za publiciranje …

Mostar, 12. ožujka 2015. godine                                                                                          Prof. dr. sc. Mile Lasić